Dr. Otto Rohr
Pasminski znaci STANDARD hrvatskog ovčarskog psa, Moj pas,
OPĆENITO O PASMINI: Hrvatski ovčarski pas je naš autohtoni pas s osnovnim domicilom u istočnoj Slavoniji (Slavonija, Srijem, Baranja) te dijelom u susjednim područjima Vojvodine. Ova pasmina izrazito radnog psa nastala je kao „produkt grude“ spontanom a ne kontroliranom selekcijom samih stočara tih krajeva bez ikakvog planskog unošenja „ strane krvi“. Geografske i političke granice Dunav, Sava i Drava su kao neka prirodna barijera doprinjela selekciji ovog psa, a osnovni cilj tog uzgoja bio je radna sposobnost. Standard hrvatskog ovčarskog psa sastavljen je na osnovu opisnih morfoloških i biometrijskih podataka sabranih onako kako su na samom terenu zatečeni. Logično je da zbog toga ima i nekih neujednačenosti u oblicima, ali i tu su razlike često manje, nego kod nekih, već davno selekcioniranih i planski uzgajanih pasmina. Te razlike koje se često razlikuju u težini, kvaliteti dlake i nošenosti ušiju, moraju se za sada tolerirati, kao elementi od sekundarne važnosti.
OPĆA POJAVA: pas je na donjoj granici srednje visine, kvadratičnog oblika, dužina do 5 cm veća od visine grebena, osnovno crne boje dlake, simpatičnog i skromnog izgleda. Valovita do kovrđava srednje duga dlaka na tijelu daje mu izvjesnu dubinu i ako je relativno lakše konstitucije. Tipično je za pasminu da je lični dio uvijek kratko odlakan. To je izrazito radni pas staložene naravi, uvijek spreman izvršiti naloge pastira, a cijela figura sa stojećim ili prema naprijed preklopljenim vršcima ušiju daje utisak iskonskog špica.
PASMINSKI TIPOVI: u osnovi postoji samo razlika u masi, odnosno veličini i težini psa, dok po obliku, habitusu i tipu nema bitne razlike. Prema tome, kako se govori o težem ili lakšem tipu, odnosi se to na masu tijela. Većina ovih pasa ima uspravno stojeće uši, a ostali imaju manje ili više prema naprijed preklopljene u obliku obrnutog slova „V“.
DIMENZIJE: visina u grebenu kreće se od 40 do 50 cm, a optimum kod oba tipa je oko 46 do 47 cm. I kod najljepših primjeraka nije poželjna visina veća od 52 cm, niti manja od 37 cm. Dužina trupa kod lakših tipova iznosi prosječno 49 cm a kod težih 52 cm. Razlika u dužini i visini neka je najviše 5 cm. Obujam treba biti proporcionalan ostalim dimenzijama, a optimum su granice između 53 do 59 cm.
GLAVA: Glava je relativno laka, klinastog oblika, s ne odviše izraženim stopom. Omjer dužine od izbočine zatiljne kosti (lovačka kost) do stopa te od stopa do vrha njuške odnosi se obično kao 11:9. Optimalna dužina glave – a prema veličini psa – iznosi obično 18 do 21 cm. Lubanjski dio glave prelazi klinasto u gubicu. Očni lukovi nisu izraženi, maseteri u omjeru relativno razvijeni, glava općenito suha.
GUBICA: Gubica je suha s ravnim nosnim hrptom, napetim usnama, te čini klinasti produžetak lubanjskog dijela glave. Ne smije biti šiljasta.
ZUBI: Zubi su dobro razvijeni, škarstog ali i klještastog postava s jakim očnjacima. Često su sjekutići već u mladosti funkcionalno istrošeni zbog hvatanja stoke (zato i često klještastog oblika) pa se to kao posljedica pozitivnog rada ne može smatrati greškom. Vlasnici često već u mladosti režu psima očnjake da ne ozljede previše stoku od hvatanja pa je to dozvoljeni artefakt samo kod terenskih radnih pasa.
GINGIVA: Gingiva (zubno meso) je u širini od nekoliko milimetara uz zube crno pigmentirana u obliku kontinuirane crte a može biti i rastrgana, pa u tom slučaju daje utisak pjegave pigmentacije. Poželjna je oštro obrubljena, jednolična i neprekidna crna crta.
OKO: Oči su oblika ovalnog badema, dobro zatvorene, ne prevelike ili izbuljene, vrlo žive i pretežno tamne boje, što tamnije to bolje. Dozvoljene su boje od svjetlo do potpuno tamno smeđe boje.
UŠI: Uši su u većini pasa stojeće i to ili potpuno ispravljene ili su im vrhovi malo prema naprijed preklopljeni, a u afektu ih ispravljaju. Manji broj pasa ima poluviseće uši a takovim se smatraju one, koje pas u afektu podigne samo djelomično u obliku okrenutog slova „V“ slično kao kod foksterijera. Potpuno viseće uši kao kod pasa ptičara ili španijela koja se u afektu ne podižu su atipična i smatraju se greškom. Često su uši postavljene dosta nisko u stranu i nazad. Prekratke uši, bilo stojeće ili poluviseće su nepoželjne.
VRAT: Vrat je relativno visoko nasađen, a glavu nosi već prema temperamentu u ravnini s grebenom ili još češće povišeno. Razvijenost treba biti u skladu s glavom i tijelom, no češće tanji nego debeo.
TRUP: Trup je lijepo oblikovan, relativno vitak, samo ga dlaka čini krupnijim.
GREBEN: Greben je slabo izražen, uglavnom u ravnini s leđima.
HRBAT: Hrbat je ravan, a postrano u umjerenoj zaobljenosti prelazi preko rebara u grudni koš. Natrag se produžuje u umjereno duge leđne slabine (ledvine).
SAPI: Sapi izlaze iz češće užih nego širokih križa, ravne su ili malo krovaste te ne prejako razvijene.
PRSA: Prsa su u grudnom dijelu prije uzana nego li široka, a dolje češće plića nego li duboka, pa im vizuelnu dubinu najčešće daje dlaka.
TRBUH: Trbuh je umjereno pribran i mišićav, a kod uporabnih pasa bočne slabine (gladna jama) nešto više usukana. Trbušasti psi su nepoželjni.
NOGE: Prednje noge dobro prilježu lopaticom uz prsni koš, koji kod lakših tipova nije izrazito dubok, pa zato često „ima zraka“ pod pazuhom.
Noge imaju izdašnu pokretljivost. Nadlaktice su kratke a podlaktice ravne i dobro vezane s nožjem i donožjem (carpus i metacarpus). Po obliku moraju biti ravne po cijeloj dužini a po stavu iz frontalne i profilne projekcije paralelne, te niti van niti unutra okrenute. Zadnje noge su ravno postavljene s relativno dugim stegnom, skočni zglobovi suhi i zbijeni.
ŠAPE: Šape su mačje ili poluzečje, a često među prstima obrasli dužom dlakom. Izrazito zečje šape nepoželjne, dok su poluzečje dozvoljene i ne ruše ocjenu oblika – osim kod užeg izbora.
Šape treba da su ravno postavljene, a čaporak se preporučuje odstraniti.
REP: Dužina potpuno izraslog repa iznosi 28 do 30 cm, prosječna dužina je između 21 i 27 cm. Tipična je pojava kongenitalne kratkoreposti ili bezreposti u nekim leglima, pa se to smatra pozitivnim pasminskim znakom. Dozvoljeno je i rezanje repa jer je tako na terenu uobičajeno, no u tom slučaju neka ne prelazi dužinu od širine muške šake – dakle 10 cm. Rep nosi – ukoliko je potpuno izrastao – u obliku razvučenog slova S, obješen prema dolje i nazad te ne nadvisuje ravninu leđa. U afektu ga naprotiv diže visoko, pa čak i savija prema leđima. Sve dužine repa, kao i način nošenja dozvoljene su.
DLAKAVOST: Dužina dlake na hrptu iznosi 7 do 14 cm a ovisi o godišnjoj dobi. Na donjoj strani repa dlaka je uvijek duža nego na tijelu pa dosegne i do 20 cm. Tipično je za hrvatskog ovčara, da mu je lični dio glave uvijek kratko odlakan, pa ima kratku i prileglu dlaku na gubici, nad žvakačim mišićima, nad jagodičnom kosti, čelu, tjemenu i ušima. Ima slučajeva da se oko gubice i nad očima pojavljuje u neku ruku „oštro-dlakavost“ a isto tako nešto duža dlaka na ušima, ali je dlaka apsolutno kraća nego na tijelu. Stražnja strana prednjih nogu je duže odlakana a stražnje noge su „gačasto“ obrasle dužom dlakom na stegnima. Od nožja prema dolje (od carpusa i tarsusa) je dlaka uvijek kratka, pa je oblik noge jasno vidljiv. Po kvaliteti je dlaka relativno meka, a po obliku varira od valovite do potpuno kovrčaste. Ravna i tvrda dlaka (Stockhaar) kao naprimjer kod njuemačkog ovčara je pasminski atipična. Osim toga, dlaka može biti sjajna ili crna bez sjaja. Ima primjeraka sa dlakom dužine 5 do 7 cm na hrptu, a uzgajivači – stočari, nazivaju takove pse „briculje“. To je posljedica nekontroliranog križanja. Takovi psi su po obliku tipični ali im je dlakavost atipična, pa ih u uzgoju treba izbjegavati tim više što ih u prosjeku ima vrlo malo.
BOJA: Temeljna boja ove pasmine je crna, ali može biti protkana sivim ili bijelim dlakama. Tada je pas crn i prosjed. Često su dlake na vrhovima i to više na zadnjem dijelu tijela, kao i na zaostalim svicima odbačene dlake, smeđe rđasto prosijane, kao posljedica rada na nevremenu. To je pozitivna odlika radnog psa. Osim crne boje dozvoljena je još tamno-siva, pepeljasto i „plavo“ siva boja ali kako su te nijanse sive boje na terenu rijetke, poželjno je da ih se u uzgoju izbjegava. Izuzev bijelih oznaka svaka druga boja ili dvobojnost atipična je za pasminu te nije u uzgoju dozvoljena. Nokti crni i sivi a kod bijelih šapa i bijeli.
ZNAKOVI: Dozvoljene su bijele oznake na grlištu, grudima i prsima te bijeli prsti. Veće oznake od otvorene muške šake kao i cijele šape bijele boje nepoželjni su.
ZNAČAJ I ĆUD: Hrvatski ovčarski pas je dobroćudan, skroman i poslušan te ustrajan u službi, posjeduje nasljednu predispoziciju za čuvara stoke (ovaca, svinja, goveda) te brzo i lako shvaća zadatke koje sa veseljem obavlja. Odgojen kao čuvar kuće ili drugih objekata znade biti vrlo oštar.
MANE: Sve opće fiziološke i patološke mane koje vrijede za ostale pse, te rasuđivanje istih primjenjuje se i kod hrvatskog ovčarskog psa. Potpuno se isključuju od ocjene psi sa slijedećim manama: riblje oči, šaranasto ili štukasto zubalo, kratka i tubasta ili šiljasta glava koje oblik i utisak prelazi granicu pasminske tipičnosti, potpuno vunasta i duga (kao kod pulia ili kod pudla) dlaka koja pokriva jasne obrise psa a naročito glave i donjih dijelova nogu, duga tvrda i ravna dlaka, kao i dlaka od 5 cm na manje mjereno na leđima, te rep koji nije obrastao dužom dlakom nego na tijelu. Potpuno viseće i nepokretljive uši, putasti (bijele dlake) do isključivo nožja (carpus, tarsus), sve četiri šape bijele, jaki podbradak, klecavost, dvobojnost i svaka druga boja osim crne i tamnijih sivih nijansa.
SMANJUJE OCJENU: Prevelike bijele oznake, bijele šape ukoliko prelaze na donožje (metacarpus i metatarsus), bijeli prsti na sve četiri šape, više od dvije šape bijele, laki podbradak, malene i kratke uši.
Dr. Otto Rohr